Otkriveno što je Iran nudio: "Dogovor je bio blizu"

Britanski savjetnik za nacionalnu sigurnost Jonathan Powell sudjelovao je u završnim pregovorima između SAD-a i Irana te je procijenio da je ponuda koju je Teheran iznio o svom nuklearnom programu bila dovoljno značajna da spriječi ubrzano izbijanje rata, piše britanski portal.

Prema izvorima, Powell je smatrao da je u Ženevi postignut napredak te da je prijedlog Irana bio „iznenađujući“.

Dva dana nakon završetka pregovora, i nakon što je dogovoren datum za novi krug tehničkih razgovora u Beču, SAD i Izrael pokrenuli su napad na Iran.

Powellova prisutnost na pregovorima i njegovo detaljno poznavanje njihova tijeka potvrdila su tri izvora. Jedan izvor navodi da je bio u zgradi rezidencije omanskog veleposlanika u Colognyju kao savjetnik, što odražava široku zabrinutost zbog nedostatka američke stručnosti u pregovorima, koje su predstavljali zet Donalda Trumpa Jared Kushner i posebni izaslanik Steve Witkoff.

Kushner i Witkoff pozvali su glavnog direktora Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Rafaela Grossija na razgovore u Ženevi kako bi pružio tehničku ekspertizu, iako je Kushner kasnije tvrdio da on i Witkoff „prilično dobro razumiju ključna pitanja“. Nuklearni stručnjaci kasnije su ocijenili da su Witkoffove izjave o iranskom nuklearnom programu sadržavale osnovne pogreške.

Powell ima dugogodišnje iskustvo kao posrednik, a jedan izvor kaže da je sa sobom doveo i stručnjaka iz britanskog Kabinetskog ureda. Jedan zapadni diplomat rekao je: „Jonathan je smatrao da je dogovor moguć, ali Iran još nije bio sasvim spreman, osobito po pitanju inspekcija UN-a nad njegovim nuklearnim postrojenjima.“

Bivši dužnosnik upoznat s pregovorima izjavio je: „Witkoff i Kushner nisu doveli američki tehnički tim. Koristili su Grossija kao tehničkog stručnjaka, ali to nije njegova uloga. Zato je Jonathan Powell doveo vlastiti tim.“

„Britanski tim bio je iznenađen onim što su Iranci stavili na stol“, dodao je. „To nije bio konačan dogovor, ali je bio napredak i vjerojatno ne i posljednja ponuda Irana. Očekivalo se da će se sljedeći krug pregovora nastaviti na temelju tog napretka.“

Taj sljedeći krug pregovora trebao se održati u Beču u ponedjeljak, 2. ožujka, no nikada nije održan jer su SAD i Izrael pokrenuli opći napad dva dana ranije.

Powellovo sudjelovanje u pregovorima u Ženevi, kao i u ranijim sastancima istog mjeseca, djelomično objašnjava suzdržanost britanske vlade da podrži američki napad na Iran – što je dodatno opteretilo odnose između Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a.

Ujedinjeno Kraljevstvo nije vidjelo uvjerljive dokaze o neposrednoj prijetnji iranskog raketnog napada na Europu niti o tome da Iran posjeduje nuklearno oružje. Ovo je prvi put da je postalo jasno koliko je Britanija bila uključena u pregovore, pa je imala čvrstu osnovu za procjenu jesu li diplomatske opcije iscrpljene.

Umjesto toga, London je napad smatrao nezakonitim i preuranjenim, budući da je Powell vjerovao da i dalje postoji prostor za pregovoreno rješenje dugotrajnog pitanja – kako Iran može uvjeriti SAD da ne razvija nuklearno oružje.

Downing Street odbio je komentirati Powellovu prisutnost na pregovorima ili njegov stav.

Keir Starmer više je puta bio kritiziran od strane Trumpa jer nije snažnije podržao američki napad, uključujući i početno odbijanje da dopusti korištenje britanskih vojnih baza, koje su kasnije odobrene samo u obrambene svrhe nakon iranskih napada na britanske saveznike u Zaljevu.

Trump je upozorio da bi to moglo imati negativne posljedice za NATO ako europske članice ne odgovore na njegov poziv da pomognu u otvaranju Hormuškog tjesnaca – zahtjev koji je odbijen.

Neizravne pregovore u Ženevi između Irana i SAD-a posredovao je omanski ministar vanjskih poslova Badr bin Hamad Al Busaidi.

Diplomati iz Zaljeva nisu precizirali na temelju čega je Powell dobio pristup pregovorima, no to vjerojatno odražava njegove dugogodišnje odnose s američkom stranom, uključujući i razdoblje kada je bio šef kabineta Tonyja Blaira.

Britanski dužnosnici kasnije su objasnili da ih je impresionirala spremnost Irana da dogovor bude trajan te, za razliku od sporazuma iz 2015., bez vremenskih ograničenja ili tzv. „sunset“ klauzula.

Iran je također pristao smanjiti svoje zalihe visoko obogaćenog urana od 400 kg pod nadzorom IAEA-e unutar zemlje, uz obvezu da se takve zalihe ubuduće neće gomilati.

U završnoj fazi pregovora Iran je pristao na trogodišnju do petogodišnju pauzu u domaćem obogaćivanju, no SAD je, nakon konzultacija s Trumpom, zahtijevao desetogodišnju pauzu. U praksi, Iran ionako nije imao mogućnost domaćeg obogaćivanja zbog uništenja postrojenja u bombardiranju 2015. godine.

Iran je također ponudio ono što su posrednici nazvali ekonomskim „bonanzom“, uključujući mogućnost američkog sudjelovanja u budućem civilnom nuklearnom programu.

Zauzvrat bi bilo ukinuto gotovo 80 posto ekonomskih sankcija protiv Irana, uključujući i imovinu zamrznutu u Kataru. Omanski posrednik smatrao je da je ponuda o potpunom ukidanju zaliha visoko obogaćenog urana ključni iskorak koji je značio da je dogovor na dohvat ruke.

Postoje različita tumačenja o tome je li Kushner napustio pregovore uz dojam da bi Trump prihvatio postignuti napredak ili su američki pregovarači znali da bi bio potreban znatno veći ustupak kako bi se Trump odvratio od rata.

Jedan diplomat upoznat s pregovorima rekao je: „Smatrali smo Witkoffa i Kushnera izraelskim instrumentima koji su uvukli predsjednika u rat iz kojeg se želi izvući.“